Suprotno prvotnom očekivanju, Huawei P40 Pro Plus u odnosu na “obični” Huawei P40 Pro nije narastao niti milimetra, kako u visinu i širinu, tako i u debljinu. Ipak, osjetno je teži, pogotovo kad ih imate prilike usporediti jednog pokraj drugog. Nema veću bateriju, a što je bila prva pomisao jer obično veća baterija najviše pridonosi povećanoj masi uređaja, već ima snažniju kameru i snažnije bežično brže punjenje, upakirano u keramičko kućište. Te tri stavke koštale su Plus model dodatnih 17 grama.
Nakon 4 tjedna što ga koristim, mogu samo reći da sam se priviknuo i sad mi je neobično koliko je obični P40 Pro model zapravo lagan.
Naizgled, promjene su suptilne, daleko od onih koje je Samsung napravio s Ultrom u odnosu na S20+. Procesor je ostao isti, količina RAM-a i mogućnosti primarne kamere također. Imamo jednako sposobnu selfie kameru, zaslon iste rezolucije, stope osvježavanja i dijagonale.
Svejedno, maska P40 Pro modela tek toliko neće odgovarati P40 Pro+, jer ipak je riječ o nešto malo drukčijem uređaju, boljem u nekoliko ključnih stavki zbog kojih biste ga možda voljeli uzeti u odnosu na povoljniji model.
Razlike u P40 Pro i Pro Plus modelu su toliko suptilne da se i dan danas znam zabuniti i uzeti krivi model sa stola. Naravno, već pri kontaktu uočim razliku u masi. Keramička poleđina našeg primjerka je bijela i neusporedivo manje se packa od klasične staklene kakvu ima povoljniji model. Nisam siguran koliko je čvršća ili otpornija na padove i ogrebotine s obzirom da takva oštećenja na svu sreću nisam uspio pokupiti.
Grba u kojoj su smještene kamere je malo drukčija, ali osim ako nemate jedan uređaj pokraj drugog, teško da ćete primijetiti razliku. Ona se očituje u dodatnoj telefoto kameri koja ima mogućnost uhvatiti fotografije s 10X optičkim uvećanjem, a što je do prije koju godinu bilo nezamislivo vidjeti na ovakvim uređajima. Bilo je pokušaja spajanja kamere sa smartfonima, odnosno smartfona s kamerama, no sustav periskopa elegantno je riješio problem.
Neki će se sjetiti Samsung Galaxy Zooma predstavljenog 2013. godine, a to je jedan od rijetkih smartfona koji je imao mogućnost 10x optičkog uvećanja. Doduše, on je imao varijabilnu leću koja je mogla uhvatiti svaku stopu uvećanja od 1x do 10x, ali je i izgledao puno više kao digitalni fotoaparat nego kao smartfon.
Ovo je pak neka druga priča, modernija i tehnološki naprednija jer je mogućnost maksimalnog uvećanja zadržana na istom nivou, a istovremeno se nije narušio dizajn samog smartfona kao takvog, zbog čega i dalje izgleda normalno.
Tipke su zadržane na desnom boku, a utor za nano SIM karticu i proširivu memoriju na dnu uz USB-C, glavni mikrofon i zvučnik. Pomoćni mikrofon i infra-crveno na vrhu kućišta su blago dislocirani u odnosu na P40 Pro, što sam primijetio tek kad sam na uređaj pokušao staviti spomenutu masku. I dalje nemamo stereo zvučnike, što je velika šteta za jedan ovakav uređaj, a o izostanku 3,5 mm izlaza za slušalice smo dovoljno prigovora uputili posljednjih godina da se sad ne ponavljamo.
Prednja kamera je i dalje smještena u ogromnu pilulu, a uz nju su zadržani 3D skeneri koji služe za otključavanje uređaja putem prepoznavanja lica. Rade vrhunski i svakim danom me sve više iznenađuju kad me prepoznaju bez obzira nosim li naočale, jesam li u krevetu nagnut ili skriven dijelom jastukom. Pa čak je i taj kut pod kojim uspije uloviti lice fascinantan, a radi i kad je uređaj okrenut naopako.
Čitač otiska prstiju je isti kao i prije. Rekao bih da je ok, definitivno nije toliko dobar kao stari Huaweijevi kapacitivni čitači koji su najbolji od svih koje sam isprobao do sad, ali služi svrsi u slučaju da preko lica nosite zaštitnu medicinsku masku ili nešto slično.
Uređaj lijepo leži u ruci, a premda se zaslon prelijeva preko ruba, nisam imao previše slučajnih dodira. Tek povremeno kad bih čudno primio uređaj za vrijeme okidanja selfija ili u sličnoj situaciji.
09/07/2020 10:41 AM
2014 © Hrvatske aplikacije i vesti