Sjeo sam s Matom Rimcem kako bismo po prvi put povodom #10GodinaNetokracije, ali i Rimac Automobila otkrili kako je točno izgledao ‘fundraising’ Rimac Automobila; od Silicijske doline i lažnih investitora do toga što to znači za tvrtku sad kad je osnivač manjinski suvlasnik.
The post Mate Rimac iskreno o krvavom putu do kapitala za Rimac Automobile, Silicijskoj dolini i lažnim investitorima appeared first on Netokracija.
Hodajući sadašnjim kampusom Rimac Automobila, teško mi se više snaći gdje se ulazi u njega. Organizacija prostora se promijenila otkad sam zadnji put bio ovdje, a posebno od 2009. kad je tvrtka osnovana, iste godine kao i Nanobit, Degordian pa i Netokracija.
Vidi se da se snalaze s onime što imaju prije nego što se izgradi novi kampus, a koji će se dijelom financirati zahvaljujući novoj investiciji Hyundaija i Kije u vrijednosti od 80 milijuna dolara. U sadašnjem uredu me dočekuje Mate, opušten kao i inače kad pričamo o najpoželjnijem poslodavcu u Hrvatskoj po najnovijem istraživanju tvrtke Moj Posao. Matu na silasku zaustavlja gost koji je došao posjetiti njegove kolege, pri čemu iz CEO-a Rimac Automobila odmah izlazi onaj tračak prijateljskog i pomalo geekovskog pristupa koji ne može sakriti.
Mnogi mi govore da sam naivan, previše vjerujem ljudima i pokušavam biti fin. Svaki put bih potencijalne investitore poslušao do kraja i uvijek bi mi ostao onaj tračak sumnje da, iako su možda sumnjivi, sam možda ja u krivu. Da su oni dobri ljudi, a meni se čine čudnima.
Rimca sam po prvi put zaista upoznao kad je predstavljao tvrtku na događaju Geeks on a Plane 2012., kad smo zajedno s nekoliko organizatora, zahvaljujući inicijativi Matije Kopića, u Zagreb doveli predstavnike poznatog investicijskog fonda 500 Startups. Kako je bilo tada pitchati, uz kolege iz Repslyja?
Kad je to bilo, 2012.? Imam osjećaj da su prošla tri života od tad. Meni je svaka godina kao život, tako da se ta 2012. čini kao sjećanje, kao prošli život. Sve se tako brzo mijenja da uopće ne mogu povezati svoj život tad i sad. No taj event mi je ostao u sjećanju kao iskra koja je povezala cijelu startup zajednicu. Tada sam upoznao Matiju Kopića, tebe i puno drugih s kojima sam i danas u kontaktu.
A od tada se stvarno mnogo toga dogodilo. Mate se prisjeća tek nekih od sastanaka s potencijalnim investitorima.
‘Fundraising’ u počecima je neusporediv sa stanjem posljednjih godina. Sada smo dokazan brend s ozbiljnim kupcima, rezultatima i investitorima, no na početku je to izgledalo potpuno drugačije. Bili smo potpuno nepoznati, bez iskustva i kapitala, pa sam morao razgovarati sa svakim tko je pokazao interesa.
Neki od sastanaka bili su po zaista čudnim hotelima, sa svakakvim ‘saudijskim’ i ‘nigerijskim’ prinčevima, pri čemu sam u jednoj situaciji zaista mislio zvati policiju da nekoga ne prevare kako su pokušali nas. U jednoj takvoj situaciji u Granadi, u Španjolskoj, zaista sam se osjećao kao da će mi netko izvaditi bubreg, ali je budućnost tvrtke visila o koncu i nadali smo se da ćemo osigurati investitora.
Na početku nam je bilo jako teško doći do kapitala i zaista sam svašta pokušavao da ga osiguramo. Jako je teško pojmiti zašto bismo uopće to radili, ne znajući u kojoj smo situaciji bili. Od osnutka smo se zbog velikih financijskih potreba osjećali kao da smo s vodom do grla – i još nas netko vuče pod vodu! Stalno smo se borili za opstanak, za sljedeću plaću, dobavljače, za platiti najam za halu, struju… Nekad sam se hvatao za takve slamke i nalazio s jako mutnim likovima.
Radilo se o “slamkama spasa” koje su toliko smrdjele i nisu imale nikakvog smisla, ali nadao sam se da postoji neka šansa da ćemo doći do investitora i kroz to vrijeme smo mukom Isusovom preživljavali.
Mnoge tehnološke tvrtke u Hrvatskoj uspjele su doći do svojih stotinu i više zaposlenika bez rizičnog kapitala, ali, kako otkriva Mate, jedno je kad razvijate softver, a nešto potpuno drugo kad radite na hardveru te posebno automobilima:
Gledao sam baš intervju s osnivačima Includea i Croteama u kojemu je potonji rekao kako su samo svi skupa stisnuli gumb i lansirali igru. Ljubomoran sam, jer smo mi drugi svijet. Dok je softverskim tvrtkama relativno lako skalirati, nama će lansiranje, primjerice, prvog C2 od predstavljanja u Ženevi do prve isporuke kupcu, trajati oko dvije godine, uključiti 300 inženjera, desetke milijuna eura, desetke razbijenih automobila, stotine ugovora. Da nam je proizvod softver, u tom trenutku kad smo ga predstavili u Ženevi imali bismo već razrađen proizvod!
Upravo sam 2012. u HBOR-u digao kredit od 500 tisuća eura i založio sve što sam mogao. Mislim da još uvijek imamo HBOR-ov zalog na prvim prototipima koje smo založili za taj kredit.
Niz većih investicija u Rimac Automobile kreće početkom 2017. kad u tvrtku ulaže kineski proizvođač baterija za automobile, poljoprivredne strojeve i bicikle – Camel.
Do Camelove investicije zapravo nikad nismo imali novaca na računu za neki ‘runway’ od više od mjesec dana. Nekad smo imali možda za sljedećih četiri ili pet mjeseci, ali to je bilo jednom, dvaput, kad bi neki rani investitori investirali. S Camelovom smo investicijom imali kapital za godinu dana, nakon čega je investirao i Porsche. Zahvaljujući tim investicijama, zadnjih godinu i pol mogao sam se baviti strukturiranjem firme, rastom, proizvodom, a prije toga je većina mog posla bila doći do kapitala.
No što se dogodilo prije Camelove investicije? Iako bi mnogi pretpostavili da je 2017. bila jedna od jednostavnijih za tvrtku iz Svete Nedjelje, s obzirom na značajnu investiciju, Mate otkriva kako mu je upravo ta godina bila najteža:
Upravo mi je 2017. bila najteža godina jer prije Camelove investicije kad smo već imali 150 ljudi pojavio se – nesuđeni investitor. U 2016. kad smo dogovarali investiciju s Camelom, pojavio se taj potencijalni investitor koji nam je bio spreman dati bolje uvjete i uložiti 30 milijuna u Rimac Automobile. S obzirom na to da je nama i dalje kapital bio ključan za nastavak rada, jedini razlog zbog kojeg bismo bili spremni promijeniti ‘lead investitora’ bila je brzina realizacije transakcije, tako da je dogovorena investicija za 15. srpnja 2016.
Sve se činilo jasno – da bi ‘investitor’ to ljeto otišao na jahtu na nekoliko tjedana i ne javljao se. S obzirom na to da daje puno bolje uvjete od Camela, mislili smo kako si možemo priuštiti još malo vremena i zatvoriti investiciju to ljeto. Nakon što se vratio, imao je nove zahtjeve zbog kojih sam morao letjeti u Hong Kong da bih ih uskladio s postojećim investitorima, jer je već bio listopad, a nama je voda ponovno došla do grla. Nismo ga htjeli tražiti ‘bridge loan’, tj. pozajmicu koju bismo vratili čim investira, jer bi nas to stavilo u lošiju poziciju, ali nismo imali drugog izbora.
Pristao je, ali ponovo se počelo otezati. U firmi smo u tom trenutku bili “ludi” i pitamo se zašto se tako ponaša: je li prevarant, što dobiva ovim otezanjem, itd. Još se sjećam kako je te 2016. došao na naš božićni tulum, napio se i na bini mi govorio “Mate, look at what you have built, you’re like a brother to me”, dok si ja razmišljam da je sve skoro propalo zbog njega. No, on potpisuje konačno na božićnom tulumu i kaže da će novac sjesti u utorak. Bio je petak.
Novac, na žalost nije stigao ni u utorak, ni u srijedu, ni četvrtak. U Rimac Automobilima su odlučili prekinuti patnju i naći neko drugo rješenje.
Poslao sam mu email da je prošlo 10 dana od utorka kad je obećao platiti i pitao da pošalje “swift” kako bismo mi provjerili stanje s bankom. Na kraju se ispostavilo da je IBAN netočan, pri čemu si nisam mogao pojmiti kako i zašto može biti netočan te što se događa. A nama treba novac. Račun je na nuli.
U tom sam trenutku bio potpuno otvoren prema zaposlenicima, da svi znaju što se događa. Obavještavam tim da je teška situacija i da ne znamo kako ćemo isplatiti plaće koje kasne 3 dana. Tad sam krenuo žicati kod god sam znao, od hrvatskih poduzetnika koje poznajem, do ljudi koje sam prvi put u životu vidio prije tjedan dana. Bilo što, samo da dođem do novaca da platim plaće, a da ne spominjem dobavljače i nagomilane dugove.
Na kraju sam poslao našem nesuđenom investitoru detaljni pregled što se desilo. Svi su mi govorili da to moramo prekinuti i ići dalje – jer dok s njim ne raskinemo, ne možemo razgovarati s nekim drugim. Unatoč svemu, i dalje sam imao taj tračak nade, da se nešto možda zaista dogodilo s bankom. Naime, znam da, ako krenemo s nekim drugim razgovarati, to će trajati još barem 6 mjeseci, a mi nemamo tog vremena, nemamo novca za izdržati sad… Kako ćemo još pola godine?
Nakon toga smo se vratili Camelu, koji nas je prihvatio natrag, iako je moglo ispasti i drugačije. No realizacija transakcije je potrajala narednih 6 mjeseci pa smo morali osigurati opstanak u međuvremenu. Jedan od kupaca auta, duša od čovjeka, reagirao je na nevjerojatan način. Nakon što sam mu rekao u kakvoj smo situaciji, on je bez ugovora – bez ičega – posudio 250 tisuća dolara da možemo nastaviti raditi. Radili smo na tome da ubrzamo projekte da možemo naplatiti što ranije i doći do prihoda. Zbog tog nesuđenog investitora izgubili smo rast u 2017. Ukupno smo kasnili tri puta s plaćama 2017., svaki put 2-3 dana – umjesto prvog u mjesecu bi plaća bila puštena 3. ili 4. a u pozadini se odvijala borba za svaku sekundu i kunu.
Samo dva mjeseca nakon što smo odlučili restartati pregovore s Camelom, događa se nesreća, zbog koje će Rimac Automobili odjeknuti u svim medijima:
Da bi onda u lipnju 2017. Richard Hammond doživio nesreću u našem Concept Oneu. Dok su se svi mediji svijeta pitali tko je kriv za nesreću, mi nismo mogli ništa reći. Imali smo sve podatke od početka pošto su automobili opremljeni telemetrijom, ali se nismo htjeli zamjeriti Grand Touru kako bismo dobili novac od njihovog osiguranja. U tom me trenutku iskreno nije bilo briga za PR i špekulacije, nego samo opstanak firme. Srećom, sve je na kraju dobro prošlo i Clarkson je rekao da je auto odličan – samo mjesec dana kasnije. Mjesec dana u kojima su nas svi kupci i investitori pitali što se dogodilo i kad sam grizao nokte pitajući se hoće li investitori i kupci odustati od dogovora zbog nesreće.
Svaki bih dan dolazio na posao u 8 i radio. Nisam mogao dozvoliti da se to odražava na tim. Sam sa sobom razmišljao je li ima smisla sve to raditi i kako – ali smo bili ‘all in’ i, gledajući svoj tim, znao sam da imamo potencijala i da moramo nastaviti. Što je najgore, bili smo u odličnoj situaciji zbog interesa na tržištu, ali u 2016., odnosno 2017. nismo imali kapitala da realiziramo taj potencijal.
Svi misle da je tako lako sa silnim investicijama, ali nitko neće vjerovati kroz što sam sve morao prolaziti u to doba. Kao CEO sam napravio puno grešaka i moja je greška što smo toliko dugo pokušavali s našim nesuđenim investitorom. I drugi u tvrtki su rekli da idemo s njime, ali moja je bila krajnja odluka i odgovornost.
Na pitanje je li pokušao predstaviti Rimac Automobile investitorima u Silicijskoj dolini, što je san mnogih hrvatskih poduzetnika, Mate odgovara:
Dug je bio put od tvrtke za koju su, gdje god bi došli, prvi put čuli za nas ne znajući što radimo… Na početku smo za investitore bili neka nepoznata tvrtka iz Hrvatske koju je pokrenuo neki 20-godišnjak godine. Nakon toliko ‘pitchanja’ na početku i brojnih pokušaja da na bilo koji način dođemo do investitora, moram priznati da sam se jako razočarao. Čak i kad sam pitchao investitoru na Sand Hill Roadu, ulici poznatoj po broju fondova rizičnog kapitala koji se tamo nalaze, bili su potpuno nezainteresirani. U tom trenutku je kretao Instagram i u takve se startupe ulagao kapital, tako da su im startupi poput nas, hardverski startup (zapravo industrijski, jer hardware je u Silicijskoj dolini narukvica sa senzorom) i to iz Istočne Europe, bili potpuno nezanimljivi. Tada smo shvatili kako nema šanse da kapital osiguramo u Silicijskoj dolini jer ni Tesla još nije bio ‘success story’.
Biznis nije sprint, već maraton u kojem se ponovo i ponovo moraš dokazivati. Situacija nam se konačno promijenila 2017. kad smo mogli objaviti značajnije suradnje s većim brendovima poput Ashton Martina i Koenigsegga. U tom smo trenutku već imali nekoliko javnih projekata i puno toga “ispod radara”, ali se za nas znalo u industriji.
Mislim da bi. Ne volim taj ‘hype’ mentalitet Silicijske doline u kojoj je sve super. Dapače, protiv sam takvog mentaliteta. Njihov nedostatak interesa za nas nije baš sjeo na volej i učvrstio je moje mišljenje da ne idem više ‘pitchati’ tamo. Vjerojatno sam trebao biti uporniji i došao bih do kapitala.
Unatoč svim izazovima, zahvaljujući isporučenim projektima Rimac Automobili postaju priznat brend i zanimljivi investitorima koji sad dolaze do njih:
Sa svim što smo napravili kroz ove godine, i još lani kad je investirao Porsche, postali smo jako poželjni. Više ne moramo ići investitorima, već oni dolaze do nas, jer su većinom to i naši kupci, a koji se kroz suradnju uvjere u naše sposobnosti pa odluče investirati… A tvrtke s kojima radimo znaju našu vrijednost i same se nude da investiraju. Tako nismo išli do Hyundaija, već su oni došli do nas. Privukli smo pozornost njihovih inženjera, što je došlo do članova uprave nakon čega je jedan od članova rekao da mora doći vidjeti o čemu se radi. Kad su došli u listopadu prošle godine, odmah su rekli da žele investirati, što se zbog birokracije i papirologije produžilo od Božića do svibnja ove godine.
Nakon investicija lakše nam je, ali je i izazovnije. Tada nas je moglo spasiti 250 tisuća, ali sad zbog rada i rasta trebamo veći kapital. Tvrtku uvijek uspoređujem kroz svoje prezentacije investitorima odnosno kroz ‘pitch deckove’. Jedina razlika u planu od onoga što si vidio da predstavljam 500 Startups 2012. i danas je što smo više usmjereni na B2B zahvaljujući našem VP of Business Development, Marku Pejkoviću. Sada se puno više novca investira u tvrtku i puno je više ljudi i investitora i komplikacija, ali više ne moram ‘pitchati’ kao prije. Sad kad odemo s nekim razgovarati o investiciji, već znaju za nas i zainteresirani su, tako da je uspješnost veća: sada gotovo svaku suradnju koju želimo i ostvarimo, dok je ranije postotak uspjeha bio jako nizak.
Sve što investitor uloži u tvrtku je povećanje njenog kapitala, tako da niti jedna kuna ne ide niti meni niti drugim dioničarima. Svi misle da imam hrpu para, ali ja sam ‘paper rich’ kroz udio u Rimac Automobile koji vrijede, no živim od svoje plaće i ulazim u minuse kao bilo tko drugi u Hrvatskoj.
Mate potvrđuje da je sad manjinski suvlasnik u Rimac Automobilima, ali i da ga uopće ne muči pitanje kontrole, dapače:
Uopće me ne brine kontrola, jer je moja filozofija da, ako postoji osoba koja može bolje upravljati ovom tvrtkom, nađite mi ju! Meni dajte da samo budem CTO. Na žalost, trenutno ne postoji nitko drugi tko je može voditi, što je možda znak da sam loš menadžer jer tvrtka i dalje dosta ovisi o meni. S druge strane, mislim da je posao osnivača da gura ekipu da radi još bolje, izvanredne stvari.
Iz nepoznate firme, s početka, dok još nitko nije znao za nas i nije htio investirati, postali smo Rimac Automobili – those guys from Croatia. Kad me pitaju žele li investitori da maknemo tvrtku iz Hrvatske, ne shvaćaju da smo došli do te razine da smo upravo to… Rimac Automobili iz Hrvatske! Ne postavlja se pitanje hoćemo li otići iz Hrvatske jer smo sad brend.
Mate ističe kako mu je žao što mnogi ne shvaćaju kako za ono što Rimac Automobili žele postići treba vremena:
Kad nas pitaju gdje su rezultati, smatram da su to 600 radnih mjesta i tvrtka koja je došla do 500 milijuna eura evaluacije ni iz čega. Dok su drugi osigurali višestruko veće investicije bez prihoda (tzv. ‘prerevenue’) i tek pokušavaju razviti svoje automobile, mi smo razvili automobil, postali dobavljač drugim proizvođačima i razvili vlastiti model poslovanja. To smo uspjeli realizirati uz samo djelić kapitala koje imaju mnogi drugi igrači u industriji. Svi koji očekuju da ćemo imati prihod jednog Končara moraju razumjeti da za to treba vremena. Imamo jasan plan, cilj i viziju s kojima se investitori odnosno dioničari slažu jer za financijske rezultate treba vremena. Napokon, od financijskih rezultata svakako će koristi imati dioničari, ali oni neće utjecati na hrvatsko društvo i zajednicu – kao primjerice zapošljavanje, kao i profil zapošljavanja koji potičemo.
U ovome dugoročnom pogledu na razvoj Rimac Automobila Mate smatra da će itekako pomoći činjenica da su većina investitora strateški partneri, a ne fondovi rizičnog kapitala koji se jednog dana bave fintechom, a drugi SaaS aplikacijama:
Tvrtkama poput Porschea i Hyudaija je u interesu da tvrtka raste ne zbog financijskih rezultata, već vrijednosti kroz razvoj naših proizvoda i kroz tehnologiju. Dapače, naši investitori su nam istovremeno i klijenti i tržište za naše proizvode zbog čega gledaju dugoročan interes tvrtke, a ne kratkoročne financijske rezultate.
Estonija ima Skype, Rumunjska odnedavno UI Path, a Hrvatska? Hrvatska ima Rimac Automobile – iz Hrvatske, čiji će uspjeh u osiguravanju kapitala, generaciji novih poduzetnika svakako olakšati fundraising.
The post Mate Rimac iskreno o krvavom putu do kapitala za Rimac Automobile, Silicijskoj dolini i lažnim investitorima appeared first on Netokracija.
18/06/2019 08:50 AM
2014 © Hrvatske aplikacije i vesti