iPhone XS Max – dva mjeseca kasnije ili zašto sam Appleu dao još jednu šansu [Osvrt] - Android

Za koji dan će proći puna dva mjeseca otkako na dnevnoj bazi koristim iPhone XS Max. Oni koji nas redovito prate vjerojatno već znaju da mi je to zapravo sekundarni uređaj, koji je nakon godinu dana zamijenio Note 8, dok kao primarni umjesto OnePlusa 6 koristim Huawei Mate 20 Pro.

Ovu rokadu sam napravio iz nekoliko razloga, no oni sada nisu tema, već korisničko iskustvo s novim i najvećim iPhoneom, s kojim se družim dovoljno da bih mogao reći nešto više nego u samoj recenziji.

Prvo imam potrebu navesti da mi je ovo treći iPhone u životu. Imao sam iPhone 4, kojeg sam koristio manje od godinu dana, te kasnije iPhone 6, koji je kod mene proveo oko devet mjeseci. Iako sam se trudio, moram priznati da mi iOS kao operativni sustav nikad nije „legao“, kao Android.

Jedan od razloga zašto preferiram Android je i veličina. Budući da volim velike zaslone, Androidi su na tom polju uvijek bili u prednosti, dok je iPhone kaskao i prilično kasno se pridružio „ludilu“ velikih zaslona, kako su najtvrdokorniji Appleovi sektaši nekada nazivali pojavu nastalu nakon popularizacije Samsungove Note serije.

Drugi razlog zašto Android stavljam ispred iOS-a su veće mogućnosti personalizacije, što je vremenom jednostavno stvorilo naviku koja se teško mijenja. Naravno, za one koji su navikli na iOS vrijedi isto, bez obzira što će ih mnogi Androidaši ekstremisti ismijavati, u čemu nerijetko znaju pretjerati.

Trećem pokušaju, ne prelaska na iPhone, jer paralelno koristim i Android, već svojevrsne prilagodbe iOS-u, odlučio sam se nakon što je Apple napokon lansirao uređaj, kako mi to volimo reći, normalne veličine zaslona. Istina, i dosadašnji Plus modeli su zapravo probili led, ali su ipak općenito nudili loš omjer zaslona i „mesa“ u odnosu na aktualne Androide, a ni masa im nije bila jača strana.

iPhone XS Max mi se svojim prilično velikim zaslonom, ali i njegovim odnosom na ukupne gabarite učinio prilično zanimljivim, pa sam Appleu po pitanju smartfona odlučio dati još jednu šansu. Rekli bi neki treća – sreća, ali vidjet ćemo. Ako se iPhone XS Max kod mene uspije zadržati godinu dana, možemo reći da je Apple uspio. Jer što mu vrijedi bilijun dolara u dionicama, ako je, kako to neki komentatori vole reći, plaćenik konkurencije i mrzitelj Applea Krešo nezadovoljan?

Dakle, iPhone XS Max je prvi iPhone koji mi se nakon dugo vremena zaista svidio. Ne zbog dizajna kao takvog, već zbog, kao što sam već rekao, velikog zaslona koji mi u svakodnevnoj upotrebi inače olakšava posao i život općenito. Sam dizajn me ne mori previše, jer nisam od onih koji pate od toga, naravno, u razumnim granicama, jer ne znam tko bi me i čime trebao natjerati da kupim Pixel 3 ili 3 XL.

Nesretni zub na vrhu zaslona sam nekako provario i navikao se na njega, jer kako netko u komentarima reče, živ se čovjek na sve navikne. K’o magare na batine. Istina, imao sam zub i na OnePlusu 6, ali tamo sam ga sakrio u postavkama, dok kod iPhonea te opcije nema. U početku mi je izgledao kao šaka u oko, ali sam se potrudio zaboraviti na njega, tako da sada mogu reći da sam se napokon izliječio od ovog opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Zapravo, navikao sam se u tolikoj mjeri da ga ni na Mati 20 Pro nisam softverski sakrio. Dakle, dragi proizvođači, što se mene tiče, rokajte zubalima koliko hoćete, meni više ne smetaju, no i dalje ostajem pri tvrdnji da je zub, usjek, notch ili kako ga već zovete, najveća Appleova idiotarija koju su proizvođači Androida kopirali.

Kad smo riješili problem OCD-a sa zubom, krenimo na prilično ograničeni i meni osobno nikad prirastao srcu iOS. Zapravo, iOS mi je toliko išao na živce da nikad nisam ozbiljno koristio iPad, osim jednog pokušaja (iPad 2), s kojim je avantura trajala par mjeseci. Stalno sam koristio i još uvijek koristim tablete temeljene na Androidu, i to uglavnom za konzumaciju video sadržaja, a s obzirom da je iOS po pitanju povezivanja i transfera datoteka iznimno ograničen (i iritantan), Android mi se s te strane nametao kao logičnije rješenje.

Međutim, vremenom su stasali online servisi poput Netflixa, a prilično dobro funkcionira i cloud, tako da klasično povezivanje mobitela i tableta s računalom više nije presudna stavka. Ovo je ujedno još jedan razlog zašto mi iOS više ne ide na živce toliko kao prije. Dakle, više ne moram žonglirati kablovima i raznoraznim aplikacijama kako bih na smartfon prebacio film ili seriju, već sve funkcionira online. Ovdje važnu ulogu svakako igraju i tarife operatera, poput flat interneta kod Tele2 ili besplatnih streamova za određene aplikacije (npr. YouTube) u tarifama HT-a.

Dodatni razlog zašto sam iPhoneu dao još jednu šansu je i napredak integracije iOS-a i macOS-a. Naime, Mac računala koristim već dugi niz godina, a od svih mi je trenutno najkorisnija funkcija iCloud Desktop, koja izvrsno funkcionira kad je sinkronizacija dokumenata i općenito datoteka u pitanju, kako između više Macova, tako i između Maca i iPhonea.

Naime, Macov desktop se sam po sebi može definirati kao iCloud, a to znači što god vam se nalazi na radnoj površini, automatski je i u iCloudu. S obzirom da se sinkronizira trenutno, sve je odmah dostupno i na Files aplikaciji na iPhoneu. Ova koncepcija dijeljenja sadržaja mi je daleko zgodnija od bilo koje druge i izuzetno mi je korisna. Naravno, iCloud možete koristiti i na Windowsima, odnosno na webu, ali integracija i iskustvo nisu ni blizu ovome. Zato uvijek kažem da je iPhone najbolji suputnik Mac računala, a ako ga koristite u kombinaciji s Windowsima ili Linuxom (postoji li uopće ova kombinacija?), krajnje iskustvo nije ni približno dobro kao s Macom.

Staklena poleđina je manje klizava od aluminija iz prethodnih generacija i to mi je generalno drago, no automatski je i podložnija oštećenjima. Zato uređaj stalno držim u zaštitnoj maskici, makar u onoj od par dolara s eBaya, koja je najtanja, ali brzo požuti, zbog čega ju je potrebno mijenjati barem jednom mjesečno. Imam i originalnu Appleovu kožnu, koja je deblja i općenito predstavlja bolju zaštitu, ali je klizavija od silikonske.

Prednost deblje maskice je i u tome što se poravna s izbočinom za akmeru, pa tako ova ostaje zaštićena, a ni uređaj se ne klacka na stolu dok pišete poruke.

Što se samog rada s uređajem tiče, moram priznati da me iznenadilo – koliko je Android u međuvremenu napredovao kad je pitanju brzina sučelja i brzina otvaranja aplikacija. Ne mogu reći da je iPhone spor, ali je otvaranje mnogih aplikacija vidljivo sporije nego na npr. Samsungu Galaxy Note 9, što sam već naveo u recenziji i usporedbi, a posebice u odnosu na Huawei Mate 20 Pro, o čemu će uskoro biti riječi u izravnoj usporedbi s njim.

Mogao bih sada nabrajati sitnice me znaju živcirati, ali generalno sam zadovoljan, kako zbog velikog zaslona, tako i zbog autonomije, koja je svakako natprosječna. S druge strane, već opjevani 5W punjač koji dolazi u prodajnom pakiranju, napuni ga za nekih 3 i pol do čak 4 sata, što je za prijeki sud, pa ga zato uglavnom punim po noći, a ako mi preko dana zatreba, njegov potencijal brzog punjenja iskoristim zahvaljujući MacBookovom adapteru, što znači da nisam morao kupovati onog od 500 kuna, ali sam morao nabaviti sam USB-C -> Lightning kabel.

Novi iPhone sada često koristim i za fotografiju. Iako u tu svrhu inače koristim DSLR, kvaliteta fotografija na smartfonima je u zadnjih nekoliko godina toliko napredovala, da je realno sve manje potrebe za nošenjem fotoaparata. Naravno, ne uvijek, ali u velikom broju situacija moja dva mobitela u dobroj mjeri mogu zamijeniti fotić, čak i više nego što se nekima može činiti. Iako izravna usporedba s Matom 20 Pro tek slijedi, već ovdje mogu reći da iPhone koristim za video, jer je malčice bolji, dok za fotke uvijek imam spreman Huawei.

Također, ovom prilikom želim najaviti još jednu nemoguću usporedbu, sličnu onoj od prije tri godine, kao i njezinom nastavku, u kojoj ćemo izravno sučeliti tri najbolja mobitela trenutno (iPhone XS Max, Samsung Galaxy Note 9 i Huawei Mate 20 Pro) s jednim od najnovijih mirrorless fotoaparata. Već sad vidim da će photo naziji šiziti, ali stvarnost je neumoljiva.

No, vratimo se temi. Složit ćete se da je 64 GB interne memorije za ovakav uređaj kriminalno malo, no s obzirom na moju specifičnu situaciju (u kojoj koristim još jedan smartfon sa 128 GB prostora), duševna bol mi je ublažena. Od koristi su svakako i online servisi kao npr. Google Fotografije i OneDrive, dok iCloud u besplatnoj varijanti nudi samo 5 GB. U svakom slučaju, kombiniranjem dvaju uređaja i raznih cloud servisa, uspijevam izgurati sa svim što mi treba, no svakome tko će iPhone koristiti kao jedini uređaj, definitivno savjetujem 256 GB verziju.

I tako se iPhone XS Max kod mene uspio zadržati već dva mjeseca, a da mi nije uzrokovao povišeni hormon štitnjače, što smatram uspjehom. Kako će se situacija dalje razvijati i kako će me car svih mobitela služiti u narednim mjesecima, čitajte u sljedećem ovakvom osvrtu na proljeće.