Ima samo 19 godina, a već razvija svoje igre i uči djecu programirati - Android

Iako se još i sam nalazi u klupama, Dominik Cvetkovski je sa svojih 19 godina došao i za nastavnički stol. Osnovnoškolce uči game development kroz dodatnu nastavu informatike.

Post Ima samo 19 godina, a već razvija svoje igre i uči djecu programirati je prvi puta viđen na Netokracija.

Dominik je student od kojeg mnogi mlađi i stariji mogu učiti. Upisao je tek prvu godinu na Algebri, a već je i prije svoje mature imao u portfelju nekoliko video igara. Samostalno je istraživao i učio o game developmentu i uvijek je bio angažiran oko informatike. Poučen svojim iskustvom sa školskih natjecanja, znanja i motivaciju htio je prenijeti na mlađe od sebe. Kada sam upoznala Dominika, ništa se u vezi njegovog iskustva nije podudaralo s njegovim godinama, a kroz razgovor s njim i nakon intervjua, stekla sam dojam dalek od onog koji obično ostavljaju devetnaestogodišnjaci. S razlogom sam imala taj osjećaj s obzirom na to što je postigao.

Već drugu godinu Dominik vodi dodatnu nastavu iz informatike s dvadesetak učenika od 5. do 7. razreda Osnovne škole Lovre pl. Matančića. Iako je tehnički u pitanju izvannastavna aktivnost, van regularne satnice informatike, djeca su bila voljna zamijeniti i nogomet i košarku za malo programiranja i 3D modeliranja.

Proširena informatika

U praksi i teoriji, dodatna nastava iz informatike koju vodi Dominik izvedena je tako da učenici timski ili samostalno rade na stvaranju video igre i pritom prolaze gradivo koje se tiče game developementa, konkretno rada u Unity 3D-u. Uglavnom su fokusirani na razvoj mobilnih igara zbog tehničkih zahtjeva, ali s vremenom se planiraju prebaciti i na desktop.

Realizacija nastave se uvijek odvija u prisustvu profesorice, pa ako ste zamislili scenarij sveopćeg kaosa bez autoriteta gdje klinci nabadaju po Fortniteu i skupljaju poene za bolje ocjene – prevarili ste se. Kada se nađe motivacija za nešto, nema zabušavanja, a problemi se lako riješe. Prepreke poput nedostatka opreme, primjerice laptopa, nisu nimalo ograničavajuće. Posuđivalo se i krpalo. Što se tiče nastavnog programa, Dominik se drži plana, ali uglavnom ide prema osjećaju i povratnoj informaciji učenika:

Nekada se i zadržimo mnogo više na određenoj temi. Najviše smo se zadržali na Asset Storeu, iskreno, tu ih je dosta stvari zanimalo. Htjeli su znati što mogu uzeti i kako. Htio sam i da se zadržimo na tome kako bi bolje razumjeli kako funkcioniraju ta autorska prava, i Creative Commons – što mogu uzeti, gdje moraju potpisati autora i slično.

Malo više vremena utrošeno na nešto što učenike zanima, Dominiku nije problem, jer je sretan kada na kraju zbilja to nauče. Pohvalio se i kako je jedan od njegovih učenika starijem srednjoškolcu davao napomene da ne smije koristiti tuđe ikone. Dominik svoja znanja sada prenosi drugima, no i on je prije par godina morao sam proučavati sve o autorskim pravima i programiranju.

Od Serious Sama do tutoriala na YouTubeu

Croteam

Sve je počelo s jednom od hrvatskih igara, a možda je to bio i znak.

Dobio sam računalo kada sam bio treći razred osnovne – tada je izašao Serious Sam 2. Imao sam najjači komp u kvartu pa je sva ekipa dolazila kod mene. I tako sam se zagrijao za to, misleći – pa mogao bih i ja to jednom.

U petom razredu osnovne tako je Dominik već počeo pretraživati kako se rade video igre. Došao je do game enginea, upoznao se s Unityjem i Unrealom. Interes je rastao i Dominik je upalio prve video tutorijale na YouTubeu:

Naišao sam na neki kanal koji je objasnio čitav proces razvoja video igre – kultna “zmijica”, ali u 3D-u. Nakon toga sam nastavio istraživati, kako se programira u C#, kako u Javi i onda sam Unity sam pohvatao. Pomalo, uz puno muke i dugih noći.

Kada ne mentorira osnovnoškolce, Dominik u slobodno vrijeme samostalno razvija video igre, jednu od njih je pustio na Steam Greenlight u svoje vrijeme, ali većina ide na Google Play Store. Inspiracije mu nikada ne fali, kaže mi Dominik – mašta radi svašta, a upravo sada radi na jednoj video igri na koju su ga inspirirali politički odnosi u svijetu.

Kako je onda jedan momak, kad i sam još uči, došao do toga da predaje djeci?

„Za sve je kriva profesorica“

Dominik se već kao osnovnoškolac angažirao oko informatike. Svoje sate provodio je u Osnovnoj školi Lovre pl. Matačića i nadao se odlasku na natjecanje. Inicijativa od profesorice je izostala pa je on na sebe preuzeo većinu potrebnih priprema. U tome je i uspio, osvojio je 4. mjesto na državnom natjecanju i tada je sve pomalo krenulo.

Kada je došlo vrijeme za upisivanje srednje škole, naravno da je Dominik znao što želi. Njegov cilj bio je, uz dobro mentorstvo, nastaviti ići na natjecanja iz Informatike. Odabir je pao na 3. zagrebačku gimnaziju, i to zbog profesorice (ali ne kako se čini):

MIOC mi se tada činio kao velik zalogaj, a kako sam bio na Infokupu, kada sam došao do državnog, saznao sam za 3. gimnaziju i profesoricu Darku Sudarević koja je tamo vodila Informatiku. Informirao sam se, provjerio neke dodatne stvari o profesorici i njezinim učenicima te shvatio da su svake godine tamo i da imaju dobre rezultate, a tako je i pala konačna odluka.

Kad srednjoškolac preuzme inicijativu, počinje se raditi!

Krajem srednje škole, pogađate, Dominik je opet odlučio preuzeti stvari u svoje ruke. Sjetio se svoje osnovne škole. Nakon njegovog odlaska nisu se baš nastavili zalagati u tom smjeru, a pošto ih je doveo do državnog natjecanja, nije ga bilo lako odbiti:

U 4. razredu srednje čuo sam se sa svojom osnovnom i dogovorio se s njima na jednostavan način: Volio bih da krenemo u jedan projekt gdje bi dodatno poticali i educirali učenike Informatike… Oni su rekli: Može! – ali pošto sam tada još bio u srednjoj – sve je započelo u formi volontiranja.

Dominik mi objašnjava odgovorno, kako je njemu i bez obzira na novac, taman tako i odgovaralo. On se kroz tu godinu dana privikavao na rad u školi i razrađivao program, pripremajući se s učenicima za novu školsku godinu kada bi se mogli i prijaviti za natjecanje.

Kako izgleda prvi sat game developmenta s osnovnoškolcima?

Iako mu je bio priličan izazov složiti plan i program, Dominik je uspio razgraničiti sve bitne cjeline koje se tiču umjetničkih načela, upravljanja podatcima, animiranja, fizike i svih detaljnih komponenti rada u Unityju. Bez znanja o tome što ih čeka, tako je na početku uvijek dinamično i ambiciozno, pripovijeda mi Dominik:

Kad ja počnem njima pričati o svemu tome, praktično uvijek prvi sat – njima je prva misao kad ćemo raditi GTA, a kad Counter Strike…

Doskočio je Dominik i takvim ambicijama pa bi ih odmah upitao da li znaju koliko je propalo igara developerima Angry Birdsa (Rovio Entertainment) prije nego su napravili svjetsku uspješnicu:

Možda treća ili peta – uglavnom se čuje iz klupa, pa se prilično začude kada im kažem da im je to tek 21. video igra s kojom su uspjeli. To im također bude i poticaj da shvate kada i oni padnu prvih 5, 6, 10 ili 12 puta, da to u stvari nije ništa loše.

Začudili bi se neki i da među prvi pitanjima djece od 5 do 7. razreda postoje primjeri poput:

• Kako sjedaju novci?
• Kako se stave reklame?

Naravno, takva pitanja i najčešće dolaze od onih koji nisu svjesni procesa koji je potrebno savladati da bi se došlo do prodaje, objašnjava Dominik. Nije stoga čudno i da su mnogi nakon prvih sati odustali kada su imali konkretan doticaj s time što sve zahtijeva razvoj jedne video igre. Ipak, zbog toga su ih i počeli cijeniti:

Ne mislim da je loše ni to što odustanu, jer onda cijene igre. Skoro svi od mojih učenika koji su odustali su piratizirali video igre. Kada su vidjeli što sve stoji iza toga, malo manje se okreću tome, barem ne u tolikoj mjeri i bez svijesti o tome. Shvatili su koliki trud stoji iza toga.

Zašto uopće trud? Za one koji žele znati više.

Zvonimir Vrdoljak - Brain Muscle

Problem koji mi je Dominik odmah istaknuo jest što većina učenika dođe na nastavu i uglavnom radi – samo tamo, ali vjerujem da se s tim problemom snalazi bilo koji učitelj ili profesor:

No na to sam ih sve upozorio već na početku: Vi ćete ovdje samo naučiti osnove, ali doma morate sjesti i raditi. Ja ću vama pomoći kako god mogu, ali ne možete računati da ćete ovdje osvojiti sva znanja.

Ipak, postoji dio onih kako Dominik navodi, koji su se jednostavno našli u tome i za koje on vjeruje da bi se mogli nastaviti time baviti i kasnije. Od dvadesetak učenika koji aktivno pohađaju nastavu, četvero ih je ove godine išlo na županijsko natjecanje. S obzirom na to da je riječ o višim razredima osnovne škole, naravno da efekti i grafika nisu prvoklasni dizajn, ali tehnikalije i detalji su svi na mjestu. Od četiri rada na natjecanju, tri su bila za Android i jedan za Windows.

Dva primjera mobilnih igara koje su razvijali Dominikovi učenici za natjecanje, stižu od dvojice sedmaša. Zvonimir Vrdoljak složio je IQ test igru inspiriranu doodle jump grafikom prozvanu Brain Muscle, a Patrik Degač je osmislio Patricross, križaljku u kojoj se riječi povezuju u različitim smjerovima, inicijalno ponuđene na engleskom, a kad se označe daju rješenje na hrvatskom jeziku.

Kao pravi učitelj…

Kako se Dominik vješto snašao s osnovnoškolcima govori i činjenica da im je taktično podijelio zaslužene odmore nakon natjecanja. Nažalost, nisu se plasirali dalje. Takve stvari klince pogađaju, Dominik je svjestan toga, kako kaže – pustio sam ih neka se malo ohlade:

Poslije natjecanja su bili ljuti, tužni, živčani… Morao sam im objasniti kako stvari funkcioniraju, jer bio sam u tome. Shvatili su uskoro i ubrzo su već bili na razini:  Sljedeće godine ćemo bolje, a odmah su počeli raditi i na novim projektima. Malo sam ih tu zadržao, da se ohlade, dao im dva tjedna odmora, i opet počinjemo.

Naravno, poduzetni su ti klinci, pogotovo kada se sjetimo i pitanja koja postavljaju. Lako im tako na pamet pada nekolicina ideja pa se stalno trude doći do nečeg s WOW efektom. Ipak, Dominik tu također spremno intervenira da se ne zanesu:

Ne smije se forsirati ideja, no oni su bili svi zagrijani: A sad ćemo ovo, sad ćemo ono… Još su oni premali da ostanu raditi na nekoj ideji koja je forsirana ili nametnuta.

Kada mu tako dobro ide, htjela sam čuti i od Dominika kako se on snašao u svemu tome i što za njega znači ovakvo iskustvo:

Nije mi to sad životni poziv, ali drago mi je raditi s njima. Našli smo se. U svom sam kvartu, u svojoj sam staroj školi – tako da je tu i neka nostalgija. Osim toga, kao maturant nisam mogao raditi i ovo se činilo kao izvrsna prilika.

Dominik je prošle godine završio srednju školu i potom upisao Multimediju na Algebri. Navodi da mu je to spoj svega onoga u čemu bi htio steći dodatna znanja povrh programiranja, jer od viška glava ne boli.

Zašto trebamo gamere, game developere i sve druge male stvaratelje?

Kad i sudci na državnom natjecanju iz informatike video igre nazivaju igricama te evaluiraju samo njihov zabavni segment, moramo se pitati kako (i da li) mijenjamo stvari.

Niste svjesni sposobnosti jednog srednjoškolca ili osnovnoškolca? Ne razumijete zašto ta djeca toliko bulje u računala? Umjesto da bez razumijevanja pristupamo stvarima puni predrasuda (ili ponosa), zamislite da ih samo usmjerimo i podržimo:

Iskreno, rijetko koje dijete će reći da ne igra video igre ili da ga to ne zanima. Njima samo treba pružiti određeno mjesto i posvećenu osobu, i lako će se skupiti velik broj zainteresiranih koji već imaju neku perspektivu o tome.

S obzirom na znanja koja mogu akumulirati putem interneta, primjeri mladih koji žele napredovati i iskoristiti mogućnosti novih tehnologija, ima sve više. Omogućiti im prostor za razvoj bi trebao biti imperativ svake razine školovanja. Čemu da se nadaju inače?

Naravno, ne treba svako dijete biti programer, lijepo to ističu i iz Code Cluba, jednog od glavnih organizatora inicijative Hrvatska stvara. Oni diljem Hrvatske otvaraju volonterske klubove za djecu, gdje ih uče programiranju i generalno STEM vještinama, no bez obzira koji će biti njihov put kasnije – dio znanja, timskog rada, problemskog rješavanja i logiku iza tehnologija – djeca trebaju neovisno o zanimanju koje odaberu.

Dominik također spominje kako nisu svi njegovi učenici genijalni u programiranju, i to je u redu, objašnjava, nekome to ne ide, ali će se naći u nečemu drugome:

Oni koji se ne nalaze u programiranju, oni su dobri u level designu, ili im dobro ide stvaranje priče. Plan je da iduće godine i na natjecanje idemo kao tim, gdje će svatko imati svoj dio zadatka i tako se ujedno učiti i timskom radu.

Osim što djecu uči programirati i usvajati sve druge vještine koje zahtijeva praktičan rad u srodnim tehnologijama, za ove osnovnoškolce, Dominik Cvetkovski je prvi doticaj sa stvarnošću razvoja video igara. Svi oni odrastaju uz video igre i različite nove tehnologije, ali jako mali postotak mlađih, pa i starijih, poznaje kompleksnost koja se krije u tom razvoju.

Za one koji žele znati više, ovo je jedan od najboljih primjera kako ih se može motivirati i uvesti u različita područja, ali im i približiti neke tematike kroz kreativniji aspekt – kao što je naš Ivan Šimić učio o Firenci kroz Assassin’s Creed 2. Za sve ostale, koji se ne nađu u tome, ovo je izvrsna nadopuna znanja zbog koje onda, i sve što nastane kroz proces, mogu cijeniti koliko i to zaslužuje.

U svakom slučaju, možemo samo vidjeti velike benefite od implementiranja ovakve dodatne nastave, ali i sličnih izvannastavnih aktivnosti u život djece i mladih. Sretna sam što baš 19-godišnjak može biti uzor u tome, pa se svi zapitajmo…

Post Ima samo 19 godina, a već razvija svoje igre i uči djecu programirati je prvi puta viđen na Netokracija.