Kako zaštititi dijete od neželjenih poziva, poruka, predugog boravka na internetu - Android

Scenarij u kojemu netko zove vašu devetogodišnju kći na telefon, koji koristi samo za komunikaciju s obitelji i prijateljima, i pita je - je li punoljetna - nimalo nije ugodan. Iako je situacija u ovom slučaju ispala bezazlenom, naš sugovornik uvjerio se koliko je važno imati uvježban protokol s djecom.

The post Kako zaštititi dijete od neželjenih poziva, poruka, predugog boravka na internetu? appeared first on Netokracija.

Goran Šerić, inače dugogodišnji splitski developer i poduzetnik, nemalo se iznenadio kad ga je jednog ljetnog dana supruga uzrujano obavijestila kako je njihova devetogodišnja kći upravo primila poziv s nepoznatog broja. Glas s druge strane postavljao je pitanja poput je li maloljetna ili punoljetna te nalazi li se trenutno vani.

Kako sam upoznat s opasnostima modernih tehnologija kojima se bavim od kraja 80-ih, djeca mi imaju protokol za takve situacije i Leona je pitala – s kim razgovara. Međutim, nije dobila odgovor nego protupitanje – je li trenutno vani, jer je pozivatelj vjerojatno čuo djecu na školskom igralištu na kojemu se nalazila nakon škole.

Leona je prekinula razgovor, ali ju je to dosta uznemirilo, baš zbog toga što je upoznata sa svim potencijalnim opasnostima. Iz tog razloga nema ni profile na društvenim mrežama, koje većina njenih vršnjaka ima. No, ima, recimo WhatsApp, koji koristi za komunikaciju unutar razreda i škole.

Goran je u razgovoru pojasnio kako shvaća da djecu ne može isključiti iz svijeta njihovih vršnjaka, kojima online čini značajan dio, ali im želi pomoći da shvate što je ispravno, a što ne. Da nema tog otvorenog pristupa, možda nikada ne bi ni doznao za ove sumnjive pozive, no ovako se njegova kći prvo obratila svojim roditeljima. Zabrinuti ju je otac ipak nekako utješio, ali nekoliko dana kasnije ponovilo se identičan scenarij, i to dok je bila u autobusu, na putu na školski izlet.

Opet je postavljeno isto pitanje – jesi li punoljetna ili maloljetna, gdje se nalaziš… Sve je to dosta jezivo za dijete od devet godina. Ona je ponovno pitala tko zove i, kako nije dobila odgovor, prekinula je i nazvala me uznemirena. Poslala mi je broj koji ju je zvao i, kada sam nazvao, bilo je zauzeto. Budući da sam bio pored računala, iskopao sam broj na internetu i ne znam je li me šokiralo ili sam osjetio olakšanje kada sam vidio da broj pripada call centru koji ima ured u Splitu.

Goran je objasnio kćerki o čemu se radi, istodobno sve prijavio policiji, koja ga je uvjerila da nije najbolja ideja da osobno ode u call centar. Riječ je o tvrtki Meritus Plus d.o.o., od koje nismo dobili odgovor na spomenuti slučaj, iako je upit poslan u više navrata i na više adresa.

Pozivi su dolazili danima

Bez obzira na prijavu policiji, Goranova kći je danima kasnije dobivala pozive iz brojeva koji su registrirani na istu tvrtku, nakon čega je stavio njen broj u registar “ne zovi”. Iznosimo, stoga, njegovu priču kako bismo ukazali na problem neprikladne komunikacije djelatnika pozivnih centara u susretu s maloljetnicima, ali i činjenici da je nužna otvorena komunikacija s djecom kako bi se povjerili roditeljima – ova je situacija na kraju bila bezazlena, ali ne znači da će to uvijek biti slučaj.

Siguran sam da bi velik broj djece ovakvu situaciju prešutjela od roditelja, vjerojatno imali i traume od toga. Također sam siguran da velik broj roditelja, koji nisu informatički pismeni na nekoj naprednoj razini, ne bi uspjeli identificirati telefonski broj (i meni je trebalo vremena) te bi vjerojatno i oni bili uznemireni u strahu da im netko uhodi dijete, u današnje vrijeme kada svakodnevno svjedočimo takvim situacijama.

Velika je odgovornost firmi koje jeftino zapošljavaju radnike u call centrima, nabijaju velike kvote i uopće ne educiraju radnike, čak niti o minimalnom protokolu komunikacije, te ne razvijaju interni sustav koji bi omogućio da se određeni broj označi kako netko koga ne treba dalje kontaktirati, recimo dijete koje nije potencijalni potrošač. Da ne kažem da je pitanje jesi li punoljetan ili maloljetan neumjesno kad je dijete s druge strane, što većina ljudi može procijeniti odmah.

Kako zaštititi djecu – i razgovarati s njima o opasnostima na internetu?

Goran je stoga podijelio nekoliko savjeta za roditelje kako postupati u ovakvim situacijama, ali i kako pripremiti djecu za njih. Na početku, ističe kako je komunikacija najvažnija.

Prije svega, mislim da je komunikacija jako bitna za ljudske odnose i da je manjak dvostrane, iskrene, ljudske komunikacije jedan od glavnih izvora većine problema kojima svjedočimo. To je najbitnija stavka u ovoj cijeloj priči, a sve ta tehnologija koju sam stavio u svoju službu ili je želim obuzdati, samo je alat.

Djeci treba objasniti i prednosti i mane interneta i modernih mobilnih tehnologija, poticati ih da ih koriste i u edukativne svrhe, a ne isključivo za ubijanje dosade (ili izmišljene dosade) te im objasniti neka pravila sigurnog i pristojnog korištenja mobitela, nastavlja.

Treba im nametati obaveze oko toga, a ne ih pustiti da ga koriste kako žele jer tako mi, roditelji, imamo više vremena za nas.

Screen Time otkriva šokantne podatke o vremenu provedenom na mobitelu

Goran je developer koji dugo radi s Appleovim uređajima, stoga je cijela obitelj u ovom “ekosustavu”. Kako kaže, iOS je od verzije 12 s uvođenjem praćenjaScreen Timea te uz Family Sharing itekako olakšao stvari, ali i za uređaje pogonjene Androidom postoje slična rješenja.

I prije Screen Timea moja djeca nisu mogla tek tako instalirati aplikacije, no kad je ova opcija postala dostupna, uklonio sam sva ograničenja i pustio sam ih jedno vrijeme da bez nadzora koriste mobitele – i šokirao sam se podacima. Moj 16-godišnji sin je preko 35 sati tjedno provodio na mobitelu, više nego u školi (mislim čak i kombinirano, kad se ubroji domaća zadaća i učenje), a kći skoro 24 sata tjedno. Dobivali su tisuće notifikacija iz raznoraznih aplikacija i, iskreno rečeno, ostao sam šokiran.

Screen Time omogućuje ograničavanje korištenja određene aplikacije ili grupe aplikacija. Kako kaže Goran, kao developer bi mogao štošta reći o toj usluzi, ali kao otac, smatra je izvrsnom.

Ograničeno korištenje društvenih aplikacija (i noćni mir)

Što se tiče podešenja, Goranova djeca mogu neograničeno koristiti pozive, SMS-ove, karte, Deezer i Shazam, kao i defaultne Appleove aplikacije. To znači da u večernjem i noćnom periodu ne mogu koristiti ništa drugo osim gore navedenih aplikacija, bez obzira na to koliko su druge aplikacije koristili u danu i je li im za njih “ostalo” još vremena.

Naime, druge aplikacije, poput WhatsAppa, Facebooka, Instagrama i Snapchata, vremenski su ograničene za korištenje. Za njih imaju na raspolaganju po 15–25 minuta svaki dan, odnosno 30–45 minuta kombinirano sve društvene mreže. Naravno, mogu uvijek pitati za dodatno vrijeme, nad čime roditelji opet imaju nadzor.

Što se tiče telefonske komunikacije, koja je i bila povod za ovaj tekst, nema razgovora s nepoznatim osobama.

Svi brojevi koji nisu u imeniku moraju se odmah predstaviti ili ih trebaju pitati tko su. Ako se ne predstave, odmah se prekida veza. Ako se predstave, poslušati, bez odgovaranja na ikakva osobna pitanja. Generalno, za sve je odgovor: “Nazvat će vas tata kasnije”.

Nema društvenih mreža do 13 godina

Kako Goranova kći još nije napunila 13 godina, što je dobna granica za korištenje većine društvenih servisa, poput Instagrama, Facebooka, Snapchata ili TikToka, ona ih ni ne koristi. Stariji sin je dobio mogućnost korištenja na 13. rođendan, a Goran dijeli anegdotu vezanu uz taj period.

Želio je Facebook profil otkako je imao 10–11 godina, jer su ga svi u razredu imali. Posjeo sam ga ispred računala i došli smo do checkboxa gdje piše da potvrdi ima 13 godina i rekao: “Žao mi je, ali nemaš dovoljno godina. Vrati se za dvije godine.”

Na njegov 13. rođendan (a šala je bila da ću mu darovati Facebook profil kad ga toliko želi i ništa drugo), sjeli smo za računalo i krenuli napraviti profil. Međutim, morao je čekati do popodne jer su Facebookovi serveri za registraciju tada imali vrijeme podešeno na Pacific Standard Time.

Danas ga minimalno koristi, ali nadoknadi on to drugim platformama, Instagramom koji im je začudo jedan od glavnih komunikacijskih alata i Snapchatom, uz nezaobilazni WhatsApp.

WhatsApp kći koristi jer je to djeci postao glavni komunikacijski alat oko domaćih zadaća, dogovora… Ali ima striktna pravila.

Ne prihvaćati kontakt i poziv u grupe od osoba koje ne poznaješ. Nema puno stavljanja svojih slika, jer i kao obitelj ne objavljujemo to tek tako. Generalno sam protiv stavljanja slika djece i obitelji na Facebook profile i slično.

Djeci su objašnjene postavke za ograničavanje pristupa sadržaju koji objave na društvenim mrežama. Isto tako, ne mogu sami instalirati aplikacije koje žele, nego trebaju tražiti dozvolu te reći razlog – zašto žele takvu aplikaciju.

Odgovor tipa “svi je imaju” ne prolazi, a o aplikacijama koje stavljaju mačje ili pasje uši i njuške i sličnim budalaštinama uopće ne razgovaram, no to i ne traže.

Ako baš žele neku aplikaciju, a smatram da nije edukativna, tražim da uklone jednu aplikaciju koju imaju. Na taj ih način učim i da sve ima granice i da se nečega ponekad u životu moraju odreći. Često ispadne da im ta aplikacija nije toliko bitna.

A YouTube(ri)?

Za razliku od mnogih drugih roditelja, koji dopuštaju djeci da pronalaze svoje uzore te prate ih na YouTubeu, Goran nije pretjerano tolerantan prema toj pojavi, stoga je i YouTube pod kontrolom. Većinom se koristi s kućnog laptopa, i to najčešće za kakav edukativan sadržaj.

Važnost digitalne higijene

Što se tiče drugih video sadržaja, poput HBO-a, Netflixa ili Apple TV-a, koji se mogu gledati i na drugim uređajima, Goran je konfigurirao kućnu mrežu i da filtrira sadržaj i da ga nakon određenog vremena isključi. Za to koristi Synology rutere, koje toplo preporučuje. Osim svega spomenutoga, Goranova djeca imaju i ograničene podatkovne pakete, a pristup internetu dobili su tek nakon što su neko vrijeme koristili mobitele bez njega – samo za poruke i pozive.

Nije problem samo u mobitelima, ta digitalna higijena ili “Digital Wellbeing” jako je kompleksan problem danas.

Goran voli s djecom provoditi vrijeme na otvorenom, a upućuje ih i da radije čitaju knjige, nego da se služe mobitelom ili tabletom, a pruža im i pozitivan primjer svojim ponašanjem.

Nije lako, ne ide uvijek kako bih ja želio, ali se borim jer smatram da je roditeljstvo konstantna borba, građenje temelja njihovih budućih života. Ako tu kiksam, neće biti dobro po njih.

Komunikacija prije svega

Ako još spomenemo dijeljenje lokacije djece te geofencing putem kojeg roditelj može dobiti notifikaciju ako se dijete kreće izvan redovnih krugova kuće-škole-igrališta, možda će to nekome biti previše kontrole, ali Goran je svjestan opasnosti koje vrebaju i dodaje pomalo ironično:

Moj je stav da, kad mi dijete već ima profil na serveru u podatkovnom centru internetskih giganata – jer, htio-ne-htio, profil se gradi i teško se protiv toga boriti – onda mogu i ja iskoristiti nešto od tih podataka da budem miran. Tko ima djecu, razumjet će me, a drugima će biti teško objasniti pa se neću ni truditi.

Bez obzira na to hoćete li se složiti s Goranovim metodama zaštite, nadam se da ste dobili uvid u ono što se može napraviti. Razloga za brigu danas ima mnogo, ali ne treba zaboraviti i glavno oružje koje može pomoći u borbi – a to je otvorena komunikacija. Djeca se možda neće na prvu složiti s vašim metodama, ali treba im omogućiti i da ih razumiju, kao i opasnosti koje vrebaju, a samim time i zašto je važno odmah alarmirati roditelja zbog bilo kakvog sumnjivog ponašanja na koje naiđu.

Danas to može biti tek nespretna komunikacija kakvog djelatnika pozivnog centra, a sutra?

The post Kako zaštititi dijete od neželjenih poziva, poruka, predugog boravka na internetu? appeared first on Netokracija.