iPhone 12 Pro Max – tri mjeseca kasnije [Maraton test] - Android

Prije otprilike tri mjeseca na dnevnoj sam bazi počeo koristiti iPhone 12 Pro Max, uz kojeg paralelno koristim i Samsung Galaxy S21 Ultra. Inicijalnu usporedbu ova dva uređaja ste već mogli pročitati, a sada slijede iskustva nakon tri mjeseca korištenja. Prvi na redu je spomenuti iPhone.

Oni koji nas redovito prate, znaju da preferiramo Android uređaje, stoga iz te perspektive i gledamo na iPhone, zbog čega je moguće da su neki dojmovi i subjektivne prirode. S druge strane, meni osobno ovo nije prvi iPhone, tako da se baš i ne smatram totalnim tudumom kad je iOS u pitanju.

U nastavku teksta ću pokušati prenijeti svoje dojmove, koji će sadržavati i ovacije, i frustracije.

Najprije moram pojasniti zašto sam se odlučio upravo na Max verziju, a to, vjerujem, neće biti teško pogoditi. Upravo zato što sam godinama naviknuo na velike zaslone, a iPhone 12 Pro Max po tom pitanju jedini iz Appleove ponude nudi adekvatnu alternativu mnogim Androidima.

Njegov 6,7-inčni zaslon je zanemarivo manji od onog što trenutno nudi npr. Samsung (6,9 inča) i kao takav odgovara mojim navikama i potrebama. Na velikom zaslonu je sve jednostavno preglednije i lakše za korištenje, što je činjenica koju ne treba posebno objašnjavati. S druge strane, ta je cijena plaćena povećim dimenzijama i masom, ali s obzirom da sam na takve uređaje već naviknut, problema s rukovanjem nisam imao.

Već prilikom prvog uzimanja u ruke, bilo je jasno da će ovom uređaju biti potrebna zaštitna maskica, što zbog same njegove cijene i rizika od oštećenja, što zbog prilično oštrih rubova kućišta koji će vam, ukoliko ne koristite masku, vrlo brzo nažuljati dlanove i prste, posebice nakon dužih telefonskih razgovora.

Ne mogu reći da mi zub na vrhu zaslona ne smeta, zapravo nakon svakog pogleda me bode u oči, ali… nekako sam se navikao. Uostalom, isti takav zub sam imao i na iPhoneu XS Max, kojeg sam također koristio godinu dana.

Ono što me cijelo ovo vrijeme pak posebno oduševilo su izvrsni stereo zvučnici visoke glasnoće i kristalno čistog zvuka. U izravnoj usporedbi sa Samsungom Galaxy S21 Ultra, objektivno su bolji u svakom pogledu. Ta razlika, naravno, nije toliko drastična, ali ako se s jednog uređaja često šaltate na drugi, razliku neće biti teško uočiti.

Nasuprot tome, Samsung ima vidljivo bolji zaslon. Kažem vidljivo, zato jer ih svakodnevno gledam praktički istovremeno. Jedan od razloga je to što Samsungov panel sam po sebi bolji u smislu vjernijeg prikaza boja i pozadinskog osvjetljenja, a drugi 120 Hz stopa osvježavanja. Naravno, ako koristite samo iPhone, vrlo brzo ćete zaboraviti da je Samsungov zaslon bolji i standardnih 60 Hz na iPhoneu će vam biti sasvim dovoljno.

Ipak, priča o zaslonu ima i drugu stranu. Naime, iPhoneov je potpuno ravan i zapravo jedini takav na top modelima uopće. Ukoliko poželite bilo koji Android koji performansama i upotrebljivosti može parirati iPhoneu, računajte da ćete dobiti na rubovima zakrivljeni zaslon, što je ergonomski objektivno lošije rješenje. Kako Apple ustraje na nekim svojim glupostima, tako i proizvođači Androida iz nekog razloga ne odustaju od zakrivljenih zaslona, koji su sve, samo ne praktični. Dakle ako tražite premium smartfon, a ne trpite zakrivljene zaslone, iPhone se nameće kao jedino logično rješenje. Naravno, proizvođači Androida u svojoj ponudi imaju i ravne zaslone, no takvi uređaji su uvijek zakinuti za mnoge detalje iz najskupljih modela.

Kad su performanse u pitanju, teško se požaliti, jer iPhone sve zadaće izvršava izuzetno brzo i fluidno, no po pitanju softvera, odnosno općenito koncepcije operativnog sustava i sučelja, svaki Android korisnik će pri prelasku na iOS dobiti poveći broj slomova živaca.

Naravno, ovo je subjektivan dojam, no svakako treba napomenuti da postoji i niz objektivnih, a jedan od takvih je iPhoneov „osobni hotspot“, za što se usudim reći da je nešto najgore ikad proizašlo iz Applea.

Ovaj problem je izražen već godinama, a manifestira se tako što se hotspot u pravilu ne želi spojiti automatski na bilo koji uređaj, bilo da se radi o prijenosniku, tabletu, drugom smartfonu ili Smart TV-u. Najveće razočarenje je, pak, nastupilo kad sam shvatio da se Audijeva auto akustika i naknadno ugrađeni Android Auto uopće ne žele spojiti na iPhoneov hotspot, dok recimo sa svim Androidima radi normalno.

Za razliku od iPhoneovog, hotspotovi drugih mobitela rade kao podmazani i s njima nikad nisam izgubio ovoliko živaca koliko s iPhoneovim. Posebno je frustrirajuće što se rođeni mu MacBook Pro nakon nekog vremena ne želi spojiti na njegov hotspot automatski, već to opet morate učiniti ručno.

Druga stvar koja me poprilično naživcirala je automatsko uključivanje WiFi-a. Naime, ukoliko ga ugasite u kontrolnom centru, on će se sutradan ponovno sam aktivirati. Ako želite da je permanentno isključen, isključiti ga morate u postavkama i resetirati uređaj. Zašto bi bilo jednostavno kad može komplicirano? Zar ne, Apple?

Tu je još i niz sitnica koje vas mogu, ne samo iživcirati, već i prilično razljutiti. Primjerice, naš operater Tele2 (sada Telemach) uvijek je prednjačio u tome da koristi najjeftinije SIM kartice na tržištu, koje su mahom najlošije kvalitete, a shodno tome i sklone manjkavostima. Tako, primjerice, ukoliko u iPhone ubacite karticu ovog operatera, osobni hotspot uopće nećete naći u izborniku, već morate ručno dodavati APN-ove i ostale mrežne postavke. Kod druga dva operatera sve ide automatski. E sad, da ne okrivimo samo Tele2, treba reći da u Android uređaji sasvim normalno automatski povuku postavke s Tele2 kartice i hotspot je odmah dostupan. Dakle, postoji određeni dio posla koji Tele2 nije odradio kako bi svoje SIM kartice i potpunosti optimizirao za iPhone.

Naravno, neću samo kuditi, jer se imam i mnogo toga za pohvaliti. Tako mi je jedna od najkorisnijih stvari suživot s Appleovim Mac računalom. Ukoliko koristite ova dva Appleova proizvoda, ukupno korisničko iskustvo će biti na osjetno većoj razini od Android – Windows kombinacije, osim kad je gore navedeni hotspot u pitanju.

Airdrop, Handoff i iCloud desktop su izvrsno odrađene stavke i životu mnogim situacijama čine lakšim. U izvrsno izrađenoj Files aplikaciji možete vidjeti svaku stavku koju imate na Macovom desktopu, i to u stvarnom vremenu. Problem je jedino to što je iCloud u besplatnoj verziji ograničen na samo 5 GB, što znači da ako skidate filmove, ili bilo kakve veće datoteke, ne spremajte ih na desktop jer se on stalno sinkronizira s iCloudom i sukladno tome – troši podatkovni promet, što ćete definitivno osjetiti na računu za mobilne usluge. Ova funkcionalnost je namijenjena dokumentima kojima baratate na dnevnoj bazi i eventualno fotografijama, iako za njih postoji poseban servis, odnosno aplikacija Photos, kako na iPhoneu, tako i ma Macu.

Znamo da novi iOS 14 donosi widgete, ali evo, i tri kvartala otkako su dostupni developerima, jako malo njih ih je uz svoje aplikacije ponudilo. Istina, naći će se tu korisnih rješenja, ali situacija još uvijek nije ni blizu kakvu smo očekivali. Drugi problem je u tome što su widgeti sami po sebi ograničeni, zbog čega nisu izravno usporedivi s onima na Androidu. Čini se da će još vode zemljom proteći dok iOS widgeti postanu korisniji, ali i da mnoge aplikacije dobiju kakve-takve.

Ono što mi definitivno nedostaje je Always-On zaslon na kojeg sam navikao na Androidima. Jasno, radi se o navici, ali znamo da su navike ono čega se teško riješiti. Ali i zašto bi, kad Androidi nude izuzetno korisna Always-On rješenja koja ne troše previše bateriju, kao što je bio slučaj na prvim generacijama.

Na području biometrije, ne mogu ne izraziti frustracije nedostatkom senzora otisaka prstiju. Face ID jest odlično rješenje, no nije toliko savršeno kao najnovija generacija in-screen ultrazvučnih čitača otisaka prstiju. Potonji su brži i precizniji, što je osjetno već ako ležite na krevetu. iPhone, da bi vas prepoznao, morate podignuti okomito na lice, jer ako vas uhvati pod kutom, zatražit će pin, koji je, ni više ni manje, nego šesteroznamenkasti. Naravno, ovo je daleko od deal-breakera, ali u svakom slučaju narušava komoditet.

Drugi i daleko veći problem je kad nosite masku našu svagdašnju. Sad zamislite situaciju kad uđete u trgovinu, stigne vam poruka, želite provjeriti popis za kupnju ili platiti račun putem Apple Pay-a. Neću reći da je nemoguća misija, ali u tim trenucima se osjećam kao da sam kažnjen zbog grijeha u prethodnom životu.

Kad je kamera u pitanju, ne mogu reći da ju previše koristim. Tu sam zadaću uglavnom namijenio Samsungu Galaxy S21 Ultra, koji proizvodi za nijansu bolje fotke, a sama njegova kamera ima daleko širi spektar mogućnosti. Treba li uopće naglašavati 10x optički zoom, kojeg će iPhone dobiti tko zna kad?

E sad, ako baš moram snimiti video, tada se poslužim iPhoneom, budući da je njegov za istu onakvu nijansu bolji od Samsungovog. Naravno, govorimo o 4K rezoluciji koja je sada standard, dok Samsungov 8K u ovom trenutku baš i nije iskoristiv jer u ovom trenutku na tržištu baš i nema monitora ili TV uređaja koji takav video mogu reproducirati. Ukoliko video, pak, snimate za YouTube, sasvim je svejedno kojim ćete ga od ova dva uređaja snimiti, budući da će ih Google u svakom slučaju doraditi svojim algoritmima.

Stereo zvučnici, za koje sam već rekao da proizvode izuzetno čist zvuk, toliko su glasni da će mnogi pomisliti da imate uključen neki veći bluetooth zvučnik. S druge strane, slušalica u telefonskom razgovoru jest glasna, i zvuk je prilično čist, ali ne moru reći da je najbolji, jer mu tu titulu definitivno oduzimaju Samsung i Huawei, čak i u mnogim jeftinijim modelima. Naravno, ova situacija može varirati od operatera do operatera. Primjerice, ako koristite usluge HT-a, možete uživati u VoLTE tehnologiji koja daje neusporedivo bolji zvuk od klasične. Kod A1 operatera je dostupna u određenim tarifama, dok je za Tele2 potpuna nepoznanica. U potonjem slučaju će iPhone ponuditi solidan zvuk, ali kao što već rekoh, Samsung i Huawei su na tom području bolji.

Baterija, ah… što reći? Zahtjevnom korisniku kao što je moja malenkost kod svakog smartfona već u popodnevnim satima zatreba punjač, ali ako niste takav manijak, na cjelodnevnu autonomiju svakako možete računati.

Brzina punjenja je sada relativno zadovoljavajuća, ali je i dalje daleko ispod onoga što nudi konkurencija. Da bi se napunio 0% do 100% u pravilu mu treba nešto manje od dva sata, a znamo da mnogi Androidi to odrade i za manje od jednog. Sve u svemu, s brzinom punjenja nećete biti razočarani kao prethodnih godina kada je punjenje znalo potrajati i četiri sata, ali nećete biti ni previše oduševljeni, pogotovo ako dolazite s nekog od Androida.

Ovdje ne mogu ne spomenuti i razvikani MagSafe, kojeg Apple reklamira kao bežično punjenje. MagSafe ustvari jest indukcijski punjač koje ćete, usput rečeno, masno platiti, ali s obzirom da se radi o magnetu koji se praktički zalijepi za uređaj ili odgovarajuću maskicu, teško ga možemo nazvati bežičnim. Razlika između ovo i ostalih bežičnih punjača je u tome što su vam za odspajanje uređaja potrebne obje ruke, dok je kod većine drugih dovoljno ga podignuti jednom. E sad, ako već moram koristiti dvije ruke, onda ću uređaj radije uključiti u žični punjač, putem kojeg će se i brže napuniti. Upravo iz to razloga, ako imam vremena, iPhone napunim na Samsungovom bežičnom punjaču.

Na kraju mogu reći da sam iPhoneom 12 Pro Max u principu zadovoljan, iako mi kao primarno Android korisniku mnoge stvari ne leže. Ukoliko čak i zanemarimo ovaj subjektivan dojam, objektivni problemi i nedostaci i dalje stoje. Tako ćemo se još načekati da developeri razviju bilo kakve widgete za svoje aplikacije, a s obzirom na poznate Appleove restrikcije, teško je očekivati da će u dogledno vrijeme dostići razinu uporabljivosti onih na Androidu.

Neke glasine sugeriraju da će iPhone 13 najesen dođi bez ikakvog utora, dakle neće imati ni Lightning, ni USB-C, već će se sve obavljati bežično. No, ako to misle izvesti na način na koji sada radi MagSafe, rekao bih im da radije ostave Lightning, bez obzira na sve njegove nedostatke.